Na krhotinama života

Zagrebačko kazalište mladih, Cirkorama, Room 100: Ghetto, autorski projekt Marcela Nunesa

• 

  ZKM nas je ponovno iznenadio drukčijim, novim i modernim pristupom kazališnoj umjetnosti. Ugostili su svjetsku premijeru predstave Ghetto, produkciju koja je zaslužila prestižnu titulu laureata programa Circusnext za ediciju 2025. Iako godinama pratimo isprepletanje suvremenoga cirkusa i kazališta, ova nas je predstava duga pedesetak minuta šokirala hrabrom izvedbom glumca i njegovom vizijom putovanja i pronalaženja smisla, uz padove i ustajanja, tjelesnu i mentalnu izdržljivost, performansom koji pomiče granice.

  Aktivnost je dio gostovanja predstave suvremenog cirkusa i programa Cirkorame te programa Fragmenti cirkusa. Cie Dissociée osnovana je 2023. godine kao produkcijska kuća Marcela Nunesa, autora i umjetnika čiji je umjetnički put ukorijenjen u neprestanoj potrazi za novim, pod utjecajem njegovih iskustava u Brazilu i Europi.

  Marcelo Nunes, brazilski cirkuski umjetnik koji koristi klauniranje, fakirizam i trapez kako bi istražio ljudsku prirodu, kao dijete je počeo prakticirati cirkuske umjetnosti, polazio je Escola Nacional de Circo do Rio de Janeiro, studirao trapez u Argentini, a zatim u Europi u Ésacto' Lidu u Toulouseu gdje je diplomirao s osobnim projektom Pacemaker, iz kojeg je nastao Ghetto. Cirkus je otkrio u svojoj petoj godini, kroz socijalne službe koje podržavaju ranjivu djecu u São Paulu, a prva mu je učiteljica bila prabaka, kako progovara u intervjuu Valentini Barone u svibnju 2026. Na početku je kao klaun nasmijavao ljude, poslije se specijalizirao za akrobatiku, a nakon ozljede se fokusirao na trapez. Odrastao je u getu, tako da u radu polazi od osobne situacije marginalizacije, osamljivanja, nerazumijevanja, droge i zatvora i društvenu marginalizaciju pretvara u „alate za razumijevanje, prihvaćanje i oslobađanje vlastitog egzistencijalnog stanja“. U rad uključuje i sociološki aspekt umjetnosti: kontekstualizaciju pojedinca i istraživanje zašto se netko ne može prilagoditi. Kako je želio inscenirati iskustvo kažnjavanja i srama, fakirizam se pojavio u tom kontekstu. Tako svoga unutarnjega klauna dovodi u crnini na pozornicu.

  Na početku predstave u ZKM-u već je u svome prostoru, na neobičnoj pozornici u dubini velike ZKM-ove scene, velikoj podlozi od razbijenoga stakla scenografa Lluca Castella koja u svakom centimetru, svakoj milisekundi nudi bol. Kruži po staklu, proizvodeći različite zvukove, traži izlaz, okružen crnim zidovima, udaljen od publike, u dubini, marginaliziran i kao izvođač, pokušavajući se popeti na dvije staklene boce koje zatim razbija čekićem, potaknut ljudskom i profesionalnom željom da bude vidljiv i uključi se nekako u društvo. Katarzično donosi projekciju nepravde, prikazujući isticanje margina i suosjećanje s onima koji žive na rubovima. U cijeloj predstavi izvođač bos gazi po izazovnoj staklenoj površini, skače fakirski po njoj, pritišće je, staklo pod težinom krcka, pleše, igra se kao da je na vodenoj ili nekoj mekanoj površini, uz blage uzdahe straha u publici kojoj se tako neverbalno, a vrlo jasno i potresno obraća. Krvi nema, ni povreda ni ozljeda u ovoj i tjelesno i emotivno nevjerojatno zahtjevnoj predstavi koju je publika vrlo dobro prihvatila, pozivajući umjetnika na poklon nekoliko puta i poslije provjeravajući je li to zaista staklo. Staklo je. Pravo.

  „U početku je tehnički rad bio usmjeren uglavnom na treniranje sposobnosti prepoznavanja boli i laganog gibanja po razbijenom staklenom prostoru. Ne osjećam bol na pozornici, iako publika osjeća opasnost s kojom se suočavam.“ U nekoliko situacija izvođač se pokušava pomaknuti u neke druge dimenzije, hvata se za trapez koji osvjetljava prostor, u izdržaju, oklijevanju, a onda se umijećem vrsnoga gimnastičara penje do vrha dvorane omatajući se žicama, vrti se, pravi kovrtljaje, dok svjetlo raspršeno svijetli jer ga tijelom prikriva i pokriva. U dubini je pozornice u jednom trenutku vidljiv i tekst, a glumac ponavlja fraze iz pjesme Fernanda Pessoe Poema do Menino Jesus – himne unutarnjem djetetu.

  „Num meio-dia de fim de Primavera / Tive um sonho como uma fotografia. / Vi Jesus Cristo descer à terra. // Veio pela encosta de um monte / Tornado outra vez menino, / A correr e a rolar-se pela erva / E a arrancar flores para as deitar fora / E a rir de modo a ouvir-se de longe. / Tinha fugido do céu. (….)

  Jednog podneva u kasno proljeće / usnio sam san nalik fotografiji. / Vidio sam Isusa Krista kako silazi na zemlju. // Spuštao se niz padinu brda / Ponovno se pretvorivši u dječaka, / Trčeći i kotrljajući se kroz travu / I berući cvijeće, a zatim ga bacivši / I smijući se tako glasno / da se čuo izdaleka. / Pobjegao je s neba (…)“

  Uz scenografiju, i zvučni dizajn (Joan Lavandeira) i dizajn svjetla (Joan Lavandeira i Marija Papadopoulos) odražava osjećaj praznine i dezorijentaciju, a jedna kamera prati cijelo vrijeme izvođača, uz izvor zvuka koji se pomiče oko scene.

  

  „Za mene je suvremeni cirkus prije svega dekolonijalni cirkus. Za mene, bavljenje suvremenim cirkusom znači biti u kontaktu s nečim što osjećaš i vjeruješ da treba komunicirati. Ne razgovaramo često o granicama. Zato me zanimaju oni isključeni iz društva, marginalizirani, koji govore iz perspektive manjine. Želim govoriti o ljudskoj ranjivosti, umjesto da odlučujem što je norma ili što je ispravno, a što nije. Vjerujem u vrstu cirkusa koji govori ljudima i nadilazi društvene norme.“

  Na stranicama ZKM-a piše: „Između suvremenog freak showa, sirove poezije i ekstremnog tjelesnog angažmana, GHETTO nudi rijetko iskustvo: uranjanje u ono što nas čini ljudima – u svim našim proturječjima, bolnim i uzvišenim.“

  Predstavu je svakako vrijedilo pogledati, pomaknula je i neke naše recepcijske granice (iako se dobna granica 8+ čini malo preniskom).

   © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 20. listopada 2026.

  Autorski tim:

  Autor i izvođač: Marcelo Nunes
  Vanjsko oko za klaunsku umjetnost: Caroline Obin
  Scenografija i kostimografija: Lluc Castell
  Dizajn svjetla: Maria Papadopoulos i Joan Lavandeira
  Dizajn zvuka: Joan Lavandeira
  Koreografija: Christophe Le Goff
  Vanjsko oko za trapez: Ezra Groenen
  Systema i istraživanje tijela: Loïc Santiago
  Produkcija: Steph Mouat

  Rezidencijska podrška: Latitude 50, La Cascade

  Koprodukcijska i financijska podrška: Trente Trente – Encounters of Short Form, European Union / Erasmus+, residency support in partnership with La Grainerie, circusnext 2025 laureate (Creative Europe program of the European Union), La Grainerie, La Central del Circ, Transversales

Piše: