Apsurd na izdisaju

Zagrebačko kazalište mladih: Vid Adam Hribar, Nikaragva, red. Patrik Sečen

• 

  Tekst Nikaragva svoje je scensko čitanje doživio u lipnju 2022. godine, u sklopu ZKM-ova programa Budućnost je ovdje, režirao ga je sam autor Vid Adam Hribar, uz mentorstvo Tomislava Zajeca, a glumili su Katarina Bistrović Darvaš, Zoran Čubrilo, Pjer Meničanin, Tina Orlandini, Jasmin Telalović, Toma Medvešek. Ta mi se početna ideja, makar nedovoljno razrađena, svidjela; predstava u nastajanju bila je dovoljno začudna, dijelom i duhovita jer je apsurd doveden do krajnosti, prostori potencirano klaustrofobični, glumci su bili fokusirani, priča se činila intrigantnom, tako da su pozvani kazalištarci zadovoljno napustili dvoranu Miško Polanec. Poslije je tekst „razvijen i pripremljen za veću kazališnu produkciju“, i tako se puno toga promijenilo, ali ne nabolje. Od glumaca je ostala jedino Katarina Bistrović Darvaš, glumci su se promijenili zbog niza razloga, a i bitan dio autorskoga tima.

  Novonastala predstava, također u Maloj dvorani ZKM-a, ima pretenziju, pretpostavljam, također se referirati na beckettovsku i ionescovu vrhunsku dramaturgiju, avangardne dramske tekstove nastale sredinom 20. stoljeća, koje su i danas zadržale aktualnost i maestralno referiranje na svakodnevicu. Naravno da je teško postići atmosferu besciljnosti, stalnoga čekanja, usporenoga dramaturškog koda ili ubrzane dramaturgije iterativnosti, tako da je predstava samo djelomično uspjela. Ili je možda budućnost prebrzo stigla pa se gubi avangardnost teksta i on postaje (samo) preslika stvarnosti.

  Čini se da se redatelj tražio i ponudio neka rješenja koja nisu iznjedrila očekivane rezultate; previše je istih mjesta, lutanja i nesnalaženja, što rezultira i svojevrsnom dosadom u završnome dijelu, tako da je netko od gledatelja na repriznoj izvedbi 7. listopada u jednome trenutku, kad predstava meandrira s nekoliko završetaka, uzviknuo: „Sad su zbilja pretjerali“.

  

  Glumci su se snalazili onako kako su vođeni, a evidentno je da su glumcu osim osobnoga nerva, umješnosti, posvećenosti, bitni tekst i redatelj, glumački partneri, kao i uvjerenje da predstava ima svoj kauzalitet i da nema mjesta čuđenju i nesnalaženju.

  Katarina Bistrović Darvaš, Kasandra, cijelu predstavu, osim samoga završetka, prosjedi na fotelji gotovo bez promjene izraza lica, gledajući kviz utišanoga televizijskoga glasa i mrzovoljno komentira zbivanja u kući, vrlo se osorno odnoseći prema svim ukućanima, karakterno nezadovoljna, frustrirana i djecom i mužem i njegovim roditeljima, do samoga kraja kad sarkastično (ili toplo?) progovori o svekrvi koja je smještena iza dugoga zastora, koju ne vidimo i ne čujemo, što je zanimljiva ideja autora teksta, osim što čujemo prodorni zvuk kad joj nije dobro, i koja umire, i time se urušava i zadnji dio emotivnosti, egzistencijalne sigurnosti, mirisa i okusa obitelji koja i ne kuha, infantilno čekajući majku ili oca, baku ili djeda da im nešto ponudi. Baka odlazi, djed, kao jedina spona sa simboličnim kuhanjem u obitelji, sprema tjesteninu, mesa i ribe nema, kvalitetna je hrana prošlost, gledaju je samo na slikama kćeri koja jede normalnu hranu u kući svoga potencijalnog zaručnika ili govore o hrani. Čak i kad ručaju ili piju, rekvizita nema na sceni, kao što nema ni nereda iako se o njemu govori, nema knjiga, fotografija, slika, ormara, polica, stola, života, što je dobra redateljeva intervencija, samo prazna scena neutralne boje, sterilna, okružena mnogim zastorima, dnevna soba s jednim kaučem i televizorom s ekranom okrenutim prema sceni, i nekoliko stuba.

  

  Sreten Mokrović kao Djed u punoj snazi povremeno dolazi u dnevnu sobu, tugovanja nad smrću nema, razgovara suvislo sa svim ukućanima, hineći dobro raspoloženje; Mokrović je pronašao glumački kod u kojemu se ozbiljnost pomalo relativizira stavom i smiješkom, pojačanom gestikulacijom, pjesmom. Mokrović je dobar, ali pomalo izvan priče, na samo zato što je uglavnom u kuhinji, iza zastora sve do završnoga monologa u kojemu se shvati njegova pozicija, stav prema životu i ukućanima. Zastori se nekoliko puta odmiču i otvara se nova scena, životnija, iako kaotičnija, u koju ulaze sve dramske osobe, osim majke; sin svira klavir potonuo u prostoru, stvarajući atmosferu neke daleke mogućnosti vraćanja staroga vremena. Ta se druga prostorija u velikome dijelu predstave skriva brzim otvaranjem i zatvaranjem nekoliko zastora kojima se treba prekriti i prikriti nešto što se ne treba vidjeti, vrata nema.

  Filip Nola je Joško. Zanimljivo je stvorio svoj karakter. Za razliku od nekoliko uloga u kojima je mračan i ozbiljan, u ovoj je predstavi potencirano veseo, nasmiješeno indiferentan, čini se: uvjeren u bolji život, sin koji nije nikad odrastao, muž koji ne nameće svoje stavove, pokušava ujediniti i izmiriti obitelj, bez posla i bez perspektive, nesposoban za život izvan kućnih zidova kakve-takve sigurnosti, otac koji podržava svoju djecu, čak i onda kad sin, koji napamet izgovara sve rijeke, gradove, države, na kvizu doživi poraz, ponovno gledajući njegov nastup bez primisli i s uvijek pozitivnim mislima.

  

  Adrian Pezdirc izvrstan je kao sin, Stefan, mijenjajući perspektive, pogodivši potreban kod, često zastaje, gesta je pomno razrađena, ramena spuštena, vrlo je dobro kostimiran i dobro nosi kostim, ne inzistira na svojoj otuđenosti i spektru bolesti, ali iz načina govorenja to postaje evidentno i ne mijenja se. Ne razumije svijet iako zna sve svjetske toponime, nabraja ih kao kišni čovjek, ne snalazi se u svakodnevici, ali ipak može odijeliti dobro od lošega, nije naučio osnovne činjenice običnoga života, izvrsno prikazuje današnje mlade ljude koji plivaju životom ne poznajući ga i ne razumijevajući ga. Izvrsno je (i vrlo brzo) napravio i transformaciju presvlačeći se u bijelo odijelo za televizijski nastup, a pantomimu je razradio vrlo sugestivno, začudno; Pezdirc se prometnuo u vrlo dobroga i pouzdanoga glumca, pomaknuvši se od koda koji ga je jedno vrijeme krasio.

  Petra Svrtan je Lara, također zanimljivo kostimirana (nisu svi kostimi najbolje osmišljeni), urbano, za razliku od kostima-odjeće ukućana. Težeći promjeni, odlazi iz kuće-zatvora. Igra precizno, motreći članove obitelji, pokušavajući promijeniti svoj djelić života, a onda i svoju obitelj dovodeći svoga mogućega muža u kuću. Nezadovoljna odnosima, nakon zanimljivo riješenoga, iako već viđenoga zajedničkoga beckettovskoga sjedenja svih glumaca na fotelji, odlazi s Davorom u neki drugi svijet.

  Ivan Jurković je Davor. U prvome pojavljivanju ušulja se kroz jedan sporedniji zastor, otkriva divno oblikovanoga konja koji je dotad bio dijelom prekriven, mazi ga, kucka, osluškuje njegovu unutarnjost i odvodi toga Trojanskoga konja iz sobe, a on ostaje kao prijetnja razaranju Troje-obitelji. Gledali smo Ivana Jurkovića u nekoliko zekaemovskih predstava, a posebno nam se svidio u Buljanovoj već antologijskoj Max, Mischa i ofenziva Tet, ali i u ovu predstavu donosi novu mladenačku energiju, poseban glumački stil. Jedini smo se put nasmijali jednoj njegovoj replici, a nadamo se i da će uskoro ući u ZKM-ovu reprezentaciju vrlo dobrih glumaca, nekih i izvrsnih.

  Predstavu ipak vrijedi pogledati zbog pojedinih glumačkih ostvarenja, premda nam prikaz zagrebačke obitelji na izdisaju, lišene emocija, u kojoj nitko ne zna i/ili ne želi biti sretan, nije bio ni atraktivan ni zanimljiv. 

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 18. listopada 2026.

  Autorski tim:

  Redatelj: Patrik Sečen
  Dramaturg i skladatelj: Vid Adam Hribar
  Scenograf: Matej Kniewald
  Kostimografkinja: Ana Mikulić
  Scenski pokret: Dora Brkarić
  Oblikovatelj rasvjete i videa: Igor Markić-Nikolac
  Fotograf: Marko Ercegović
  Grafički dizajn: Antonio Dolić
  Inspicijentica: Petra Prša

  Glumci:

  Katarina Bistrović Darvaš: Kasandra
  Filip Nola: Joško
  Sreten Mokrović: Djed
  Adrian Pezdirc: Stefan
  Petra Svrtan: Lara
  Ivan Jurković: Davor

Piše: