Lutkarska oda odgovornosti i dječjoj mašti

Gradsko kazalište lutaka Split: Uspavana Sunčica, tekst i režija Justina Vojaković-Fingler

• 

  U režiji Justine Vojaković-Fingler u splitskome Gradskom kazalištu lutaka održana je 14. ožujka premijera predstave Uspavana Sunčica, za koju je redateljica napisala i tekst a dijelom osmislila, uz Mariju Pletikosić, i izgled scenografije.

  Stvaranje lutkarske predstave jedna je od najzahtjevnijih kazališnih djelatnosti: nezamisliva bez visoke kreacije i odgojno osmišljenih postupaka. Tim tragom rukovodio se entuzijastični autorski tim Uspavane Sunčice, pronalazeći u vječno živoj dječjoj mašti temeljno polazište u scenskome stvaranju. A da na dječju psihu lutkina riječ ostavlja nerijetko i dublji dojam od riječi autoriteta, sugestivno je cjelokupnu publiku uvjerio uigrani ansambl lutkara. Milena Blažanović, Stipe Gugić, Mihael Elijaš i Katarina Romac senzitivno su oživjeli Sunce i Mjesec, spustivši ih u stvarnost dječje svakodnevice. Alegorijski tekst Uspavane Sunčice uronjen je u Sunčanu obitelj unutar koje vladaju tipični odnosi: Majka Sunčana i tata Helios budno bdiju nad odrastanjem male Sunčice.

  Toplo i slikovito oživljenim lutkama nebeskih likova (Mjeseca i sjajne obitelji), Marija Pletikosić istaknula je ponajviše oči i usta – simbole najranijega dječjeg otkrivanja svijeta. Promatranje i propitivanje dva su uporišta kojima Sunčica ulazi u svaki novi dan, učeći biti Suncem. Ono s čime se suočava Sunčica, dio je svakoga dječjeg sazrijevanja: da se trn oštri izmalena, osjeća i najveća zvijezda u ovoj priči. Poetično  ispripovijedana mogućnost iščeznuća čitava svemirskog poretka u slučaju Sunčičina dugotrajna spavanja, prva je pouka o važnosti ustajanja navrijeme, upućena svima, a ne samo najmlađima. Pijetao koji kukuriče, svjetlošću obasjane livade i razigrano sretni vrtni suncokreti, slike su prirodne harmonije čiji je neizostavan dio i čovjek. Svakom su djetetu iskustveno bliske scene i ne baš ugodna rana buđenja kojima započinje životna odiseja Sunčice, tek rođena Sunašca koje i nije svjesno svoje uloge u životima drugih bića na Zemlji.

  Buđenje savjesti i razvijanje osjećaja za prihvaćanje vlastitih odluka u životu, jedna je od najupečatljivijih poruka Finglerina odgojna teksta. Zanemarivanje prvih obveza vodi svako dijete nemaru i lijenosti, no Sunčica je sretno dijete brižnih i strpljivih roditelja koji je ne kažnjavaju nego puštaju da pogriješi kako bi i sama iskusila posljedice nepojavljivanja na nebu u točno vrijeme. Ovdje svakako treba pohvaliti vrlo dojmljivo osmišljene lutke mame Sunčane i tate Heliosa, koje su isplivale u karakternoj jasnoći: tata s brkovima utjelovljuje mudra čovjeka, dočim majka široka pogleda zrači ljupkošću i nježnošću. Rumeni obraščići djevojčice Sunčice prizivaju nevinost, razigranost, a govorom tijela naglašena je dječja uljuljkanost u obiteljskoj bezbrižnosti, koju čvrsto drže zaštitničke roditeljske ruke. Glasovnom artikulacijom simpatično je podcrtana i Mjesečeva osobnost vječnoga noćobdije koji čuva stražu do novoga radnog dana Sunčane obitelji.

  Vrhunac ove male drame predstavljen je ružnim snom djeteta Sunca u kojem je svijet stao bez njegova isijavanja ljubavi – što se, dakako, iščitava metaforičnom prispodobom svijeta na rubu apokalipse u kojem su sva bića u potpunosti zaboravila jedna na druge. I dok zlokobno otužna magla obavija čitav svijet, jedan suncokret očajnički se bori za samo jednu zraku sunca kako bi preživio, a jedan Marko mogao bi zakasniti u školu. Stigne li se svijet još spasiti i može li se jezero opet ugrijati, pitanja su koja se nižu u dinamičnoj izmjeni prizora. Scena s dječakom Markom koji tvrdo spava (sugestivno ga utjelovljuje Stipe Gugić), primjer je jednostavne ali vrlo funkcionalne scenografije, inače svojstvene ovome kazalištu.

  

  Obrat se na uvijek živoj sceni (punoj oblačaka, livada i pitoresknih kućica) kreće, a gdje bi nego prema svjetlosti. „Zasjat ću najjače! Ponovno ću ugrijati svijet!“, snažne su ideje-vodilje koje razbuđuju dječju maštu i potiču razvoj emocionalne inteligencije, a one starije podsjećaju na važnost roditeljske budnosti, uz nju i empatije kao stupa međuljudskih odnosa i obiteljskog odgoja. Kad se ono što se mora slije u glavni song predstave, onda prestaje biti i teško: „Ustani, napravi, to je zadatak!“, najbolji je početak dana za Sunčicu koja je prihvatila osnovno životno pravilo ustajanja navrijeme kao radost, a ne kao ubitačnu nelagodu.

  Uspavana Sunčanica plod je suradnje inventivnih kazališnih umova: uz ekspresivnu glazbu Sandra Petrića i kompletnu vizualnu dojmljivost, čvrsta fabularna okosnica poetičnoga i humornog teksta Justine Vojaković-Fingler o izazovima obiteljske svakodnevice, vrlo se jasno i spontano prelijeva u dječje duše kao priča o ranom prihvaćanju životnoga bremena koje osobu formira za daljnje izgrađivanje u životu. 40-minutna komunikacija kreativno osmišljenih likova s publikom, iznjedrila je još jednu od uspješnica Gradskoga kazališta lutaka, teatra za male i one velike s dječjim srcem.

  

  © Vesna Aralica, KAZALIŠTE.hr, 18. ožujka 2026.

  Tekst i režija: Justina Vojaković-Fingler
  Ideja scenografije: Marija Pletikosić i Justina Vojaković-Fingler
  Izrada scenografije: Marija Pletikosić i Amir Peljto
  Lutke i kostimi: Marija Pletikosić
  Glazba: Sandro Petrić
  Oblikovanje svjetla: Lucijan Roki
  Oblikovanje tona: Franko Perić

  Igraju: Milena Blažanović, Mihael Elijaš, Stipe Gugić i Katarina Romac
  U predstavi sudjeluju: Zdeslav Kukoč i Tomislav Metličić

Piše: