Živi susret glumaca i publike

Kazalište Virovitica: O čarobnim jabukama i živoj vodi, autorski projekt ansambla

• 

  Predstava za djecu - ili bolje rečeno projekt pričaonice priča Kazališta Virovitica O čarobnim jabukama i živoj vodi, gostovala je u vinkovačkom Gradskom kazalištu Joza Ivakić u subotu, 7. ožujka, pred nažalost malobrojnom publikom, iako je matineji posebnu toplinu dao lijepi mali ritual: predstavu za djecu, ali i osnovna pravila kazališnog bontona, svojim su vršnjacima najavila – djeca.

  Na pozornici je, u ravnom nizu i okrenutih prema publici, stajalo pet stolaca. Samo to i ništa više. Glumci su izmaštani svijet gradili bez ijednog pomagala, kulise ili rekvizita. Takav redateljski i izvedbeni koncept ogoljenoga prostora koji fokus stavlja na ono što i jest temelj kazališta – riječ, glas i glumac, supotpisuju svi izvođači. U izvorniku iz svibnja 2024., kada je predstava premijerno odigrana, to su bili: Snježana Lančić, Sara Lustig, Goran Vučko, Monika Duvnjak i Silvijo Švast. Potpisuju i adaptaciju teksta i scenski pokret.

  Glumci su odjeveni u potpuno crn, neutralan kostim, tzv. scensku bazu, bez personaliziranih oznaka lik(ov)a ili vremena. Glumac je medij koji priča priču, pripovjedač koji može postati bilo tko i bilo što.

  

  Scenografija je asketska, a stolci imaju nekoliko značenja: prijestolje, put, konjsko sedlo, odmorište na putu ili jednostavno – mjesto pripovijedanja. Sve ostalo gledatelj nadomješta svojom maštom (i kazališnim iskustvom, rekla bih). Mislim da je minimalizam taj koji iz gledatelja pasivnog promatrača pravi aktivnog sudionika koji s glumcima gradi svijet bajke, priču, a u konačnici i predstavu.

  S nekoliko diskretnih svjetlosnih promjena u prijelazima između prizora ili promjeni atmosfere, i rasvjeta Domagoja Garaja slijedi takvu poetiku suzdržanosti, podcrtavajući ritam pripovijedanja. U takvom, do kraja razotkrivajućem prostoru bez ijednog scenskog ukrasa i tehnološkog alata, kazalište se vraća svojim korijenima – pripovijedanju. Ostaju samo glumci i mašta. Podjednako mašta gledatelja, ali i glumca.

  Dok (se) na početku predstave glumačka petorka dogovara koju će nam priču (is)pričati, prekidaju jedni druge, nadovezuju se, upadaju si u riječ. Takav neuredan, razigran početak nije slučajan i improvizirani šlamperaj nego precizno izgrađen uvod u ono što slijedi: spontana, kolektivna i, pokazat će se, goblenski precizna igra. Granica između pripovjedača i likova ne postoji, a i glumci su sukreatori priče koja se odvija i raste pred gledateljima uživo. Sve počiva na interpretaciji.

  

  Koncept me podsjetio na radiodrame koje sam kao mala slušala na radiju, a koja je ovaj put dobila svoju vidljivu dimenziju. S obzirom na to da nema ni scenskih ni kostimskih ni glazbenih ni bilo kakvih drugih pomagala, svaki detalj na licu i tijelu glumca bio je presudan: treptaj oka, pogled, mig, grimasa, osmijeh, okret, pokret. Od glumca se tražila maksimalna koncentracija i ogoljena glumačka vještina. I svi su to pokazali. Bili su glumački goli, a na raspolaganju imali samo svoje tijelo, glas i maštu. Publici u tom slučaju ništa ne promiče, nijedna promjena – energije, ritma, intonacije ili emocije.
  Da sve bude izazovnije, svatko je imao nekoliko uloga, a prijelazi iz lika u lik bili su gotovo neprimjetni. (U ovom je slučaju to bilo i sitna prepreka, jer je u publici bilo vrlo male djece kojoj je bilo teže pratiti brze karakterološke i dramaturške izmjene. Takav bi koncept vjerojatno jasniji bio nešto starijoj publici osnovnoškolskog uzrasta, a kazalište i jest napomenulo komu je namijenjena predstava.)

  Usto, transformacije se ne odnose samo na likove u priči, nego i na onomatopeje, šumove i zvukove koji su nastajali isključivo glasom i tijelom izvođača (ponekad pojedinačno, ponekad kolektivno): vrata koja škripe, konj koji galopira ili posteljina koja šuška dok je se rasprema. Ovdje je do izražaja došla razigranost i uigranost ansambla, pravi školski primjer. Pred gledateljima je kazalište nastalo doslovce ni iz čega (ne podcjenjujući pritom tekst).

  

  U ansamblu je vrijedilo načelo jednakosti. Nitko nije dominirao, nitko nije ni jednu dionicu potezao sam(a). Svi su ravnopravno sudjelovali u pripovijedanju: Snježana Lančić, Sara Lustig, Iva Slavić (koja je zamijenila Gorana Vučka), Monika Duvnjak i Silvijo Švast. Fokus je bio na priči, pričanju i odnosu s publikom, a ne na eventualnim pojedinačnim glumačkim bravurama (jer, realno, uvijek je netko za nijansu bolji). U ovakvoj je strukturi glumac ono što je možda i najbliže njegovoj izvornoj funkciji: medij preko kojega priča dolazi do gledatelja.

  Odabir današnjoj djeci manje poznate bajke iz prebogate riznice narodnih priča, za svaku je pohvalu, jer je publika upoznala drukčije likove, estetiku i po(r)uku. Najmlađima se najčešće serviraju predstave koje ponavljaju uvijek iste junake i motive.
  Model pričanja priče i za samo kazalište ima praktičnu dimenziju, jer se takva predstava relativno brzo priprema. Vrlo je mobilna, lako putuje, može se izvoditi na gotovo svakoj pozornici, u kazališnoj dvorani, vrtiću, školskoj učionici. Čak ni rasvjeta nije nužna. Kazalište se može dogoditi bilo gdje – gdje ima netko tko zainteresirano i znatiželjno gleda.

  Za glumce je zahtjevna, jer se oslanja isključivo na interpretaciju i razne scenske discipline. (Sigurna sam da nisam jedina koju je podsjetila na glumačke vježbe s akademije = temeljni trening glumačkog zanata.)

  

  Ova predstava, ma koliko bila jednostavna u svom konceptu s jedne, a iznimno potentna s druge strane, podsjeća da kazalište u svojoj biti ne ovisi o raskošnoj scenografiji ni tehničkim efektima, nego o živom susretu glumca i publike. U prostoru gotovo lišenom svega suvišnoga, mašta se pokazuje kao najvažniji scenski element koji trajno povezuje izvođače, kazalište i gledatelje. Takav pristup djecu potiče da i sama postanu pripovjedači i stvaratelji vlastitih priča. Upravo se zato u Kazalištu Virovitica nadaju da će publika ovaj model pričanja priče prenijeti i izvan kazališta – u igru, učenje i kreativno provođenje slobodnog vremena. Ako se barem dio te poticajne energije preseli među najmlađe gledatelje, predstava je već ostvarila jednu od svojih najljepših svrha.

  © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 16. ožujka 2026.

  Režija, adaptacija teksta i scenski pokret: Snježana Lančić, Sara Lustig, Goran Vučko, Monika Duvnjak, Silvijo Švast
  Oblikovanje svjetla: Domagoj Garaj

  Glume: Monika Duvnjak, Snježana Lančić, Sara Lustig, Silvijo Švast

Piše: