Živa, protočna i razigrana glumačka energija

Hit teatar, Zagreb: Matko Elezović, Mamini sinovi, red. Ivana Čoh, gostovanje u Hrvatskom domu Vukovar

• 

  Elezović, koji je prije 14 godina s kćerkom Mateom Elezović Brdar (u ovoj predstavi je alternacija) postavio kamen temeljac neovisnom kazalištu HIT TEATAR, tekst je (vjerojatno) svjesno zamislio i koncipirao kao nepretencioznu komediju čija je primarna namjera zabaviti. U velikoj mjeri u tom i uspijeva, jer je publika svih 70-ak minuta vidno uživala i spontano reagirala. Potvrda je to da jednostavan, gotovo banalan zaplet nužno ne znači i jeftino ugađanje gledateljskom ukusu.

  Kako kaže duhovita opaska: „Jedno je živjeti u maloj sredini, a drugo u malom umu – to je mnogo skučeniji prostor.” U tom smislu i ova komedija pokazuje da jednostavnost ne mora biti znak podilaženja. (Povremene lascivnosti i psovke ne prelaze u nepotrebnu vulgarizaciju.)

  Predstavu otvara kratak i zanimljiv proslov o muško-ženskim odnosima, od pećinskih vremena do ere artificial intelligencea i muke po rodnim i svim ostalim identitetima. Naime, psihologinja Celestina na čelu je ureda za provedbu projekta testiranja teorije da se suprotnosti privlače (ono što miriše i izgleda kao agencija za posredovanje, sigurno nije ministarstvo pravosuđa, kaže narod), a sve uz znanstvenu podršku umjetne inteligencije. Ova neobična doktorica za ljubavne eksperimente ne taji da EU izdašno financira projekt. Ukratko, Celestina najavljuje kaotičnu i razigranu kazališnu večer.

  Početni impuls dao je predznak galeriji likova koje smo upoznali: četiri muška i tri ženska, koji se mimoilaze, a katkad i sudaraju u skučenom prostoru ureda.

  Nije teško pretpostaviti da slijedi nizanje epizoda, ali ovdje je taj fragmentaran koncept, nažalost, dramaturški labavo povezan. Možda bi dojam bio zaokruženiji da radnja nije sabijena u jedan dan (ili nekoliko sati) i da među likovima postoje (njima nepoznate) spone koje isplivaju u najnezgodnijem trenutku i mjestu. Problem naglašava i završnica, jer rasplet dolazi naglo, onako kako je sve započelo: Celestina preuzima ulogu naratorice i u sažetoj, gotovo izvještajnoj formi iznosi ishod eksperimenta i izvještava publiku kako su pojedine potrage za partnerima završile. Funkcionalno to zatvara priču i donekle zadovoljava potrebe gledatelja, ali i dodatno podcrtava dramaturšku rascjepkanost.

  U tom se ključu može čitati i vizualni koncept predstave, jer reducirana i funkcionalna scenografija Željka Radišića u potpunosti podržava dinamičan epizodični ritam. Tri stolca na sklapanje, maleni stol i laptop tipični su za agenciju, dok biljke i crno-bijele umjetničke fotografije diskretno ironiziraju pokušaj stvaranja ugode i topline u uredskom ambijentu. Tako ogoljena i svedena na minimum, dopušta da je fokus na glumačkoj igri i autentičnim živopisnim karakterima. Dramaturški je to promišljen korak, zbog kojega su transformacije brze, kao i ulasci i izlasci iz ureda, a i ne prekida ili usporava glumačku razigranost.

  Logično se na to nadovezuje i kostimografija. Iako u autorskom timu nema (potpisanog) kostimografa, i taj je sloj promišljen i funkcionalan, pa su tipovi likova i njihovi karakterni i društveni kodovi jasno i precizno ocrtani. U nekim se transformacijama posebno vidi koliko kostim može učinkovito podržati komičan ritam (npr. kod Kristine Krepele).

  Kostim Celestine je suzdržan i poslovan (crna uska suknja, visoke pete i svilena zelena košulja), pa nedvosmisleno signalizira njezin „znanstveni pristup ljubavnim eksperimentima”. Korporativni identitet na svim je razinama oprečan koloristički i karakterološki razigranim klijentima koji generiraju scenski kaos. Ubrzanje i komičnost predstava dobiva pojavom likova koje utjelovljuju Kristina Krepela i Borko Perić.

  Karikaturalnu mješavinu nostalgije i rigidnog svjetonazora Mary, povratnice iz SAD-a hrvatskih korijena, podcrtava i vizualni kôd: široka, crna midi suknja, do grla zakopčana šarena košulja i prenaglašeno velika torba u kojoj nosi fotografiju prvoga hrvatskog predsjednika (komičan rekvizit i jasan amblem njezinog ideološkog okvira – prenaglašeno konzervativni stavovi, napose u rodnim ulogama u partnerskim odnosima). Uz neizostavni broken croatian, Krepela nije Mary odigrala površnim forama, nego dosljedno izgrađenim karakterom.

  Za lik Dragane Milosavljević umjetničkog imena Daca, odlučila se za potpuno drukčiji registar: besprijekorna ekavica i beogradski naglasak, leopard haljina i upečatljiva bunda za snažan identitetski pečat i pomalo kabaretski nastup. Kao temperamentnija i glasnija, nije mogla bez ekstrovertirane i fizički naglašene komike.

  Kristina Krepela bila je sjajna u sve tri transformacije, iako su likovi međusobno vrlo oprečni i po temperamentu i po govoru i po kulturnom miljeu. Bez (publici vidljivih) teškoća uskakala je iz jednog lika u drugi, čisto i sigurno mijenjala naglaske, fizis i energiju, ne riskirajući ni na trenutak skliznuće u karikaturu. S obzirom na to da je prvi put gledam u kazalištu, osvojila me izvedbenom elastičnošću i estetikom glumice koja razumije i ima mjeru za komiku, a ne nedostaje joj ni tehnička disciplina ni jasnoća u karakterizaciji.

  Svim svojim ulogama ravnopravan joj je Borko Perić, precizno i glumački discipliniran u karakterološkim, govornim i jezičnim prijelazima iz jednog lika u drugi.
  Lik vremešnoga udovca koji živi s majkom, hoda uz pomoć hodalice, slabo čuje i još slabije vidi, izgradio je uz pomoć sitnih detalja: krivo zakopčan gumb, usporen hod, ruka koja blago drhti i pogled koji luta prostorijom, govor prilagođen godinama – spor i nerazgovjetan. Osobito duhovita je dosjetka o terminu za magnetsku rezonancu koji je napokon dočekao nakon 20 godina. Redoviti, ritualni dolasci u agenciju u potrazi za partnericom imaju i melankoličnu notu ispod primarno komičnoga sloja.

  Potpuno drukčije oblikovao je teatralnog i samouvjerenog Giovannija Laganinija, bogatoga plemića u ružičastom sakou i bijelom ljetnom šeširu, koji je u pratnji voljene Cvijete Perkušić (Krepela u vatreno crvenom kaputu i kapici, s malom crnom torbicom u ruci) došao svojevoljno prepisati joj svu nepokretnu imovinu. Perić lako i fluentno prelazi s talijanskog na njemački i mađarski, demonstrirajući odličan osjećaj za ritam jezikâ, a komika, naravno, proizlazi iz amalgama jezika i svačijih skrivenih namjera.

  Treći je lik Albanac iz Prizrena, pekar Aljifi, dobronamjerni tradicionalist čija se životna vizija sudara s digitalnom suvremenošću. Drugim riječima, na putu ostvarenja sna o nekoliko desetaka djece i jednostavnom obiteljskom životu stoji mu odabranica koja malo više preferira filtere na Instagramu. I ovdje je Perić besprijekoran i precizan.

  Naposljetku, tu je poduzetnik Mato Mišo Kopriva iz Krčidola, arhetipski Dalmatinac, „čovik od posla”, čvrsta stava i još čvršćih uvjerenja. U njegovoj je viziji svijeta sve podložno tržišnoj logici, pa i emocije. Njemu je Celestina namijenila Dacu, a Mišo je ne doživljava kao potencijalnu partnericu nego neiskorišten poslovni potencijal: potražnja za narikačama je ogromna, a ponuda nikakva. Komična je ozbiljnosti kojom Mato Mišo izlaže svoj poslovni plan, uvjeren da je pronašao idealan model održivoga poduzetništva. Rođeni Puljanin Perić precizno je ugodio Koprivin dalmatinski mentalitet, izbjegavši folklornu karikaturu.

  Borko Perić dosljedan je od prve do posljednje minute, iako su epizode kratke. Petra Težak, pak, imala je nešto nezahvalniju ulogu, jer je i njezin lik dramaturški suzdržaniji i manje razigran u odnosu na ostale, izrazito živopisne likove, a u takvom je omjeru snaga teže doći do izražaja i upečatljivosti. Unatoč tomu, s mjerom i nenametljivo, njezina je pojava/izvedba poput kontrapunkta naglašenijim kolegama.

  

  U tom su kontekstu duhovito funkcionirali i rijetki glazbeni brojevi: Daca je otpjevala nekoliko svojih „ultimativnih hitova”, a Celestina uspješnicu Tereze Kesovije. Glazba je ovdje bila diskretan, ali učinkovit, gotovo organski produžetak likova i njihova komičnog pulsa. Važno je napomenuti da je za glazbu bio zadužen Neven Šverko, violončelist i renomirani glazbenik, koji je, zahvaljujući stipendiji za magisterij, tri godine proveo u okruženju jednoga od najuglednijih orkestara na svijetu, Berlinske filharmonije.

  Dramaturškoj rascjepkanosti i ponešto naglom epilogu usprkos, predstava potvrđuje da, ako je odigrana disciplinirano i svjesna vlastite (na)mjere i ne skriva svoje nesavršenosti nego ih pakira kao dio vlastitoga šarma, bez problema dopire do publike. Najveća snaga predstave je živa, protočna i razigrana glumačka energija, brze transformacije i glumačke finese.

  © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 6. ožujka 2026.

Piše: