Sugestivna kazališna radionica paranoje i smijeha

HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci: Dušan Kovačević, Balkanski špijun, red. Miloš Lolić

• 

  Egzistencijalni strahovi koji prerastaju u opasne razorne paranoje uklopljeni u državotvorne sustave ukorjenjuju se u ljudski kostur neovisno o tome koje ga meso opterećuje.

  Ansambl Hrvatske drame HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci 28. veljače 2026. godine premijerno je izveo dramu Balkanski špijun Dušana Kovačevića u režiji Miloša Lolića. Autorica adaptacije i dramaturginja je Ivona Rieger – koja se pobrinula i  za montažu zvučnih efekata, dizajner svjetla je Dalibor Fugošić, montažer videa Aleš Suk, oblikovanje videa potpisuje Sead Ajanović, a oblikovanje zvuka Saša Predovan. Redatelj M. Lolić ujedno je i scenograf i kostimograf predstave. Na internetskim kazališnim stranicama naići ćemo na kratki prikaz dramskih zbivanja i problemskih situacija, a izdvajamo: „Predstava u režiji Miloša Lolića dodatno će naglasiti kako pretjerana sumnjičavost, nepovjerenje i opsjednutost opasnostima koje izvana mogu dovesti do apsurdnih i tragikomičnih situacija, stvarajući napetost između pojedinca i sustava koji ga okružuje, a istovremeno će otvoriti suvremeni kontekst koji publiku potiče na razmišljanje i refleksiju o današnjem društvu i njegovom općem okruženju“.

  U ovom ćemo se osvrtu na premijeru posvetiti spomenutome suvremenom kontekstu i napetosti koja se s pozornice prilijepila na publiku i njezin doživljaj predstave protkane humorom kao provodnim motivom koji se iz blagog pretvara u grotesku, kulminirajući oblikom autoironije koju možda poneki nisu niti osvijestili. Istaknutu tvrdnju obrazložit ćemo primjenom načela biološke, naturalističke drame a potaknuti prelijevanjem pozorničke crvene boje na stolce i na čarape koje glumci nose te na crvene korice kazališne knjige, popratnog materijala za publiku i medije. Otvorena scena, crvenog poda i stolaca, dočekala je publiku s nekoliko stolova u naizgled tvorničkoj, ali i glumačkoj radionici s prizorom filmskog platna na kome je zamrznuti lik Ilije Čvorovića – čovjeka koji misli da prepoznaje prijetnju državnom sustavu te uhodi i sumnjiči svog podstanara. Film iz 1984. godine po vlastitom scenariju režirao je sam autor dramskog teksta Dušan Kovačević i film teče cijelom, gotovo dvosatnom predstavom na platnu. Možemo reći da istovremeno pratimo dramski tekst, njegovu filmsku ekranizaciju i riječku predstavu.

  

  U riječkoj predstavi primjećuje se da redateljska i scenografska rješenja mudro zadiru i u nešto dalju dramsku prošlost, a ne možemo se oteti dojmu prizivanja krležijanske uvodne didaskalije u drami Gospoda Glembajevi koja crvenom bojom donosi provodni motiv obiteljske nasljedne krvi. Ona će u naturalističkom trilogijskom Krležinu opusu predstavljati trulež, laži i licemjerje koji će s pozornice sići postupno, poraženi. U Lolićevu viđenju ono što je trulo i krvlju nasljedno ne silazi s pozornice ni s kojim civilizacijskim vremenom, a egzistencijalni strahovi koji prerastaju u opasne razorne paranoje uklopljeni u državotvorne sustave, ukorjenjuju se u ljudski kostur neovisno o tome koje ga meso opterećuje.

  Kazališna publika promatra film dok glumci na pozornici glasom i zvučnim efektima oživotvoruju lik koji je, naslućujemo, motiviran strahom. Čvorović je u svojoj prošlosti odslužio kaznu na otoku zbog štovanja državi nepoželjne ikone i nosi čvorove vidljive samo njemu. Paranoja, ali i strah od moguće upletenosti u protudržavnu aferu dovode čovjeka do sveopćeg ludila koje postupno zahvaća i članove obitelji, suprugu Danicu i brata Đuru.

  Misaoni, doživljajni ili spoznajni otkloni od  prvotnih uprizorenja Kovačevićeva teksta, a nakon pogledane predstave, vjerojatno će ići u smjeru scenskih uprizorenja nostalgije za prošlim vremenima na balkanskim prostorima, a pridonijet će tome i jezične i scenografske konstrukcije. Tu su već spomenuta crvena boja, naizgled zbrkano izmiješana latinička i ćirilička slova na platnu koja predstavljaju glumačku, scensku ekipu, dječje pjesme koje zborski izvode riječki glumci. Zanimljivo je kako je redatelj s glumačkim ansamblom stvorio iluziju igre koja pred nama teče lakoćom u spomenutome nostalgičnom smjeru, a napomenimo da je upravo ono što u kazalištu započinje i teče naizgled jednostavnošću, nastajalo složeno i, vjerujemo, u mnogočemu improvizacijskim, suradničkim, usudit ćemo se reći, najzahtjevnijim kazališnim radom koji će ipak biti suvremen i misaono svevremenski slojevitiji. Do toga nas je doveo glumački, oživotvoreni scenski rad, rad kao sveprisutno jedino mjerilo ljudske vrijednosti koje ne zaobilazi ni radnike u umjetnosti. Napomenimo da je kostimografsko rješenje: radničko, tvornički plavo odijelo koje nose glumci, pridonijelo ovom semiotičkom otklonu čitanja drame.

  

  Kazališna radionica Balkanski špijun redatelja M. Lolića, suvremena je tvornica umjetnosti, oblikovala je napisanu dramu i snimljeni film inaugurirajući rad, „svjesno organiziranu, svrsishodnu djelatnost ljudi radi postizanja nekoga korisnog učinka koja zadovoljava određenu pojedinačnu ili društvenu potrebu“. Rad u dramskoj radionici, pred publikom, odvijao se naizgled igrom, čak i vježbama improvizacije koje su postale vremenom i dio predstave – pizzu koju glumci naručuju tijekom kratke tvorničke stanke donosi Mišo, kazališni vatrogasac koji se na zahtjev ekipe pridružuje sinkronizaciji jedne filmske scene, proces rada može i treba (li) zahvatiti sve koji su radu skloni i naučeni. Slojevitost improvizacije pojma rad u predstavi obuhvatio je i stvaranje novih slojevitih otklona i iščitavanju originalnog teksta, a što je vidljivo u dramatizaciji.

  Glumci: Jelena Lopatić, Anastazija Balaž, Jelena Graovac Lučev, Damir Orlić, Jasmin Mekić, Edi Ćelić, Mario Jovev i Deni Sanković u otvorenoj dramskoj radionici, radionici umjetnosti, igrom usne sinkronizacije (lip sync), ali i pokretima i zvukovima prate glumce na filmskom platnu te ih svojom glumom oživljavaju, čine prisutnima na sceni. Predstava je dakle suvremena dramska satira uobličena suvremenim mehanizmom kazališne izvedbe; filmom iz osamdesetih godina i glumačkom tehnikom izvođenja filmskih replika uživo, gdje se glumci vidljivo trude uigranošću ostvariti vizualni sklad između zvuka i slike. U filmske replike ubačene su riječke, ali i hrvatske situacije: brod Galeb u riječkoj luci, krčki terminal, kvart Krnjevo itd., a izvrsna glumačka ekipa spremno i energično iz scene u scenu biva spremna zamijeniti uloge i odigrati sve karaktere.

  Zanimljivo je da smo ovoga puta mogli zamijetiti snagu karakternoga glumačkoga govorenja iz sebe te vidljive geste i mimike tijela glumaca na sceni koja su se kao i ona na platnu nalazila u emotivnim, grčevitim životnim situacijama. Sugestivnost se jednako nametnula i u komičnima (netko je doslovno glumio muhu) ali i u scenama nasilja (a netko je doslovno hroptao ležeći na podu nakon zadobivenih udaraca).

  

  Riječki ansambl u ovoj predstavi još je jednom dokazao spremnost za inovacije, improvizacije, onu glumačku podatnost redateljskoj zamisli u kojoj uvijek ima zasigurno i sveživotnoga glumačkog rasta, a sve u korist zajedničkog cilja. Rekli bismo: svi za jednog (Iliju Čvorovića), osam za sve (Danicu, Sonju, podstanara, novinarku, profesora, zbor iz staračkog doma, palačinkara, Đuru, automobil, korake, muhu, psa, itd.)

  © Marijana Trinajstić, KAZALIŠTE.hr, 6. ožujka 2026.
  © Autor fotografija: Dražen Šokčević, HNK Ivana pl. Zajca Rijeka

Piše: