Rulet bez dobitne kombinacije

B GLAD Produkcija, Zagreb: Petra Kraljev, Rulet, redateljska koncepcija ansambla, gostovanje u Kulturnom centru Osijek

• 

  Predstava Rulet projekt je koji u režiju i izvedbu uključuje četiri glumice mlađe generacije: Jagodu Kumrić, Anu Uršulu Najev, Petru Kraljev i Niku Barišić, a polazi od dramaturški zahvalne i potentne situacije – djevojačke večeri. Na prvu je jasno da je to poligon za intimno razotkrivanje, žensko zajedništvo i potencijalne konflikte.

  Autorski se kolektiv odlučio za formu komorne komedije koja se temelji na četiri različite životne perspektive, koje neizbježno generiraju međusobne napetosti i najnezamislivije emocionalne amplitude. U rukama znalaca sve su to mogućnosti i prilike, a u onom što je svjetlo dana premijerno ugledalo pod kapom B GLAD produkcije bile su uglavnom slabosti i prijetnje.

  Unatoč atraktivnoj polazišnoj točki, koja je mogla (s)krenuti u svim zamislivim smjerovima, prijeći preko najzamršenijih raskrižja i završiti na širokoj aveniji, predstava je završila u prvoj slijepoj ulici, ostala na razini skice, nerazrađene ideje koja je zaglavila na razini površne komike. Ono što (im je) treba(lo) biti dramaturška jezgra – sukobi, unutrašnja transformacija ili barem iznenađenje, ostalo je u nevještim i grubim naznakama. Strukturalno, predstava je više nalik nizu epizoda i ispovjednih ulomaka a manje cjelovitoj scenskoj priči i igri.

  Nakon splitske premijere 22. kolovoza 2024. u Teatru uz more, uslijedila je zagrebačka u Lisinskom, 10. listopada iste godine, a na ovogodišnjoj su se turneji 29. siječnja zaustavili u Kulturnom centru u Osijeku. I dupke ga napunile. (Moć malih, televizijskih ekrana ne treba podcijeniti.)

  

  Prije nego išta napišem o predstavi Rulet, moram reći da me – iako je zapravo dijametralno suprotno, na prvu podsjetilo na izvanvremenski serijal Seks i grad (izv. Sex and the City), specifičan, a i popularnost mu ne jenjava ni gotovo tri desetljeća nakon prvog emitiranja. Bio je među prvim mainstream serijama koje otvoreno govore o ljubavi, seksu, prijateljstvu i životu (žena) u velikom gradu, bez (previše) uljepšavanja. U fokusu nije bila samo romantika nego i (žensko) prijateljstvo, karijere, identitet(i) i različiti pogledi na veze (+ neizostavni usponi i padovi), što znači i život. Bilo je tu puno mode, kulture, umjetnosti, književnosti, humora i iskrenih razgovora o temama koje su još i tada, krajem 90-ih, bile pomalo tâbu.

  Vjerujem da nisam jedina koja vidi sličnosti i povlači paralelu s Ruletom. Bilo bi dobro da je sličnosti više, jer TV serijal (također) prikazuje četiri različita tipa žena, a to znači da svaki lik predstavlja i drukčije poglede na ljubav i život:

  1. romantična sanjarka = emotivna, znatiželjna i ponekad nesigurna, često analizira veze i vlastite osjećaje, vjeruje u pravu ljubav; traži smisao (u) ljubavi i često idealizira partnere.

  2. realistica, racionalni tip = vrlo je praktična, iskrena i naravno skeptična prema romantici, ali je usredotočena na karijeru i neovisnost; moderna je, samostalna žena koja žonglira poslom i privatnim životom.

  3. tradicionalna romantičarka = unatoč svemu vjeruje u brak, obitelj i klasične vrijednosti; optimistična, nježna i pomalo perfekcionistica, traži stabilnu i idealnu vezu, uz tradicionalan pogled na ljubav i brak.

  4. slobodna hedonistica = ne želi klasične veze i cijeni (vlastitu) slobodu; izravna je i hrabra, zalaže se za seksualnu slobodu i život bez društvenih ograničenja.

  

  Vratimo se tekstu koji autorski potpisuje Petra Kraljev i u kojem su likovi također prepoznatljivi, da ne kažem amblematski tipovi. I oni (navodno) donose četiri različite perspektive no daleko je to od prokušanog modela/koncepta koji potpisuje scenaristički dvojac Darren Star i Candace Bushnell.

  1. Karla Franić (Ana Uršula Najev) – mladenka koja nije sigurna u vlastitu odluku; iako je to gradivni sukob predstave, ne razvija se dalje od naznake, ostaje na razini deklarativnoga preispitivanja, a izostala je i emocionalna napetost.

  2. Rina Krsnik (Nika Barišić) – ljepilo ekipe i, nažalost, generacijski portret današnjega nesigurnog tržišta rada. Njezin je curriculum vitae pun edukacija i certifikata koje ne može praktično kapitalizirati. (I od ovog se mogao razviti više nego zanimljiv komentar poražavajuće istine današnjice.) Još jedna dramaturški plitka linija. (I Rinina upečatljiva frizura bila je komičan potencijal lika.)

  3. Biserka Biska Marić ex Božinović (Petra Kraljev) – majka jednojajčanih blizanaca iscrpljena je i rastrgana između obiteljskih obveza i odgovornosti s jedne te društvenih diktata i očekivanja s druge strane; pamučna haljina, ortopedska obuća i tople čarape jasno signaliziraju njezin životni zamor; kostimografski izbor kod svakog lika ostaje jedino na površnoj razini skice lika.

  4. Stella (Anica Kontić umjesto Jagode Kumrić) – odjevena „kao da pjeva u zboru“, donosi posebnu energiju, brižna je, život ni nju nije poštedio izazova i lomova.

  Kratkotrajno, ne duže od nekoliko minuta osvježenja, unijela je u ritam predstave scena u stilu kabareta: Stella uskače umjesto stripera koji kasni. Nažalost, ta scena, jedna od rijetkih u kojoj ansambl nije bio statičan, završava – kako se kaže: „i prije nego je počela”, bez posebnoga dramaturškog angažmana. „(…) četiri žene naizgled potpuno različite, a opet iste samo u jednom – duhovitom prihvaćanju podijeljenih životnih karata. U samo jednoj večeri, u jednom prostoru isplivat će četiri tajne. Ovo nije priča o međusobnim sukobima nego o izborima koje smo naizgled sami birali. Jedna djevojačka večer bit će dovoljna da sve tajne izađu na vidjelo…”, ono je što je publiku sigurno privuklo. Pa koja je zavrtjela rulet života? Mislim da ni oni koji su predstavu pogledali nisu sigurni u odgovor!

  

  Uzme li se u obzir prosječna vrlo mlada dob glumica i da se sve vrti oko djevojačke večeri, logično je očekivati fizičku razigranost, tjelesniji teatar i scensku dinamiku. Nije li većini prva asocijacija: urnebesna zabava s puno glazbe, plesa, strke, iskrenosti, smijeha pa i alkohola, a sve to vodi u konflikte?

  Ovdje su plesni/glazbeni brojevi bili povremeni, kao (izolirana) intermeca a ne organski dijelovi predstave (primjerice koreografirana scena uz hit Conga Glorie Estefan). Znam, ponavljam se, ali i to je, poput većine scenskih izleta, bio samo još jedan simpatičan ali dramaturški neiskorišten detalj.

  Lasvegaški motiv zabave mogao je i trebao biti mnogo više od vizualnoga i glazbenoga uporišta predstave, ali je završio samo kao dekorativni okvir: ulazak i izlazak uz jedan od Elvisovih ultimativnih hitova Viva Las Vegas.

  Minimalistička scenografija Josipa Vrbanića (tri plastična stolca i stol, čaše, baloni i društvene igre) potencijalno je mogla biti prostor za razigraniji, tjelesniji teatar, no nažalost samo je podcrtala statičnost.

  Tri stolca za četiri glumice sugeriraju neravnotežu u skupini, jedna je višak. Ta metafora mogla je biti zanimljiv pokretač sukoba. No, zajedništvo kao takvo sidrište je koje se „izgubilo u prijevodu”.

  Unatoč svemu, ansambl je bio podjednako uigran, a i scensku su bliskost uglavnom uspješno ostvarile. Nijedna se interpretacija nije osobito izdvojila, sve su ostale u zoni korektne ali nedovoljno slojevite i uvjerljive igre, što je dodatno naglasilo dojam nedovršenosti. I upravo zato rijetki trenutci spontane interakcije s publikom življi su od strukturiranog dijela predstave, kao kada je netko u publici kihnuo, a mladenka spontano reagirala vedrim: „Nazdravlje!“. To je izazvalo iskrenu reakciju publike, ali predstavu dugoročno nije učinilo autentičnijom.

  

  Da bi na pozornici nešto uspješno zaživjelo, važno je krenuti od dobroga teksta. Ovaj otvara puno zanimljivih tema: brak, majčinstvo, karijera, nesigurnost, prijateljstvo, strah od pogrešnih odluka, ali nijednu ne razradi do kraja. Svaku priču načne i ostavi po strani, dramaturški raspršenu prije nego publika stigne osjetiti važnost ili se prepoznati. Nema pravog zapleta koji se postupno gradi, nema trenutka u kojem sve eksplodira, ni jasnog raspleta koji daje smisao onomu što smo gledali. Predstava ostavlja dojam da je nešto započelo, ali nije stvarno dovršeno.

  Režija je u mnogočemu izrazito suzdržana i ne koristi puni potencijal situacije koju ima u rukama. Umjesto da pojača sukobe, ritam i emocije, sve drži na ravnoj crti, bez većih rizika i iznenađenja. Usprkos naslovu iz kojega se čitaju igra i neizvjesnost, predstava djeluje kontrolirano i nedovoljno razigrano, bez koncepta, konstrukcije, vizije, smisla i logike. Ništa nije bilo inovativno ili provokativno.

  U konačnici, Rulet je projekt koji počiva na simpatičnoj ideji i glumačkom entuzijazmu, ali mu nedostaje jasnija dramaturška koncepcija i redateljska artikulacija. Snažniji bi dojam ostavio da se usudio dublje zagrebati u bilo koju temu koja je otvorena. Ovako to ostaje na trenutke duhovita zabava.

  Uzmemo li u obzir najavne materijale, koji obećavaju „dinamičan sudar tajni, odluka i emocionalnih previranja”, izvedba je podosta suzdržanija od vlastitih ambicija.

  © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 17. veljače 2026.

Piše: