Generacijski sukob u vremenskoj kapsuli

Zagrebačko kazalište mladih, ZKM Učilište: Eva Janikovszky, Zvjezdana Ladika, Ladislav Tulač, U koga se uvrglo ovo dijete, red. Ivan Đuričić, Mario Mirković, Grozdana Lajić Horvat

• 

  Pri ulasku u dvoranu, publiku dočekuje otvorena scena i podignuta, radna rasvjeta. Na sceni su prisutni raspršeni glumci, intonirani kao glumci koji se pripremaju za početak predstave, te klasični prateći sastav rock-mjuzikla, koji čine bas, gitara, set bubnjeva i klavijature, ali i harmonika. Pripreme uključuju međusobno čavrljanje i individualno fizičko zagrijavanje. Slijedi kratko zajedničko upjevavanje te simulacija višestrukog izbora za koreografska rješenja, kao oblik međusobnog kontakta i kontakta s publikom, što stvara osjećaj kolektiva, ekipe iz razreda ili s igrališta.

  Ansambl čini nemali broj od ukupno 16 glumaca i pet članova pratećeg benda. Kako navode autori, mjuzikl tematizira „jedinu konstantu u životu tinejdžera bez obzira na kulturu i geografski položaj“, a to je generacijski sukob. Ideja je da se u ovoj predstavi mogu pronaći svi – i tinejdžeri koji odrastaju u svijetu drugačijem od onog njihovih roditelja, ali i odrasli koji su i sami nekada bili djeca. Međutim, ta vrlo dobra ideja podlegla je činjenici da se radi o obnovi jedne od najizvođenijih predstava u ZKM-ovoj povijesti, uzevši izvođenost kao svoje temeljno polazište, bez kritičkog odmaka koje sa sobom nužno nosi suvremeni kontekst.

  

  Primjerice, očit je kostimski miks (Marta Žegura) generacijskih stilova od četrdesetih do devedesetih godina 20. stoljeća, pa čak i naznake stilskih iskoraka u početke 21. stoljeća. Međutim, spominjanje i gotovo beznačajno kratko uvođenje novih tehnologija nesretan je i traljav anakroni izbor jer samo ističe da predstava nije evoluirala od zlatnog doba svoje prve produkcije. A vrlo se lako mogla revitalizirati u skladu s 21. stoljećem, budući da se iste teme i napetosti generacijski ponavljaju i pedesetak godina kasnije.

  Igranje uloga slično je dječjoj igri, što sjajno odgovara i mediju kazališta i tematici predstave, a slike iz života (tinejdžerska svakodnevica) nisu se znatno promijenile. Obiteljski odnosi i očekivanja u suštini su isti, ali koliko god osamdesete godine 20. stoljeća medijski ponovno bile u modi, ovo nisu djeca osamdesetih, već djeca ranih 2000-tih. Generacijske granice trebale bi se približiti za nekih tridesetak godina da bi predstava uopće počela rezonirati sa suvremenom publikom na način na koji pokušava. Stoga nije dovoljno samo na potpuno zanemarivu sekundu uvesti pametne telefone koje je postalo nemoguće ignorirati, već je potrebno inkorporirati način na koji je tehnologija drastično promijenila generacijsku i među-generacijsku komunikaciju, uslijed čega se život nesagledivo ubrzao. Dorada tako nije uspjela ignorirati nove tehnologije (iako se navodno radi o „vremenskoj kapsuli“). U predstavi se one tehnički ne koriste, što je mogao biti jedan od potencijalnih načina da se doskoči specifičnostima našeg doba, a da se ipak zadrži retro-ugođaj. Štoviše, jedna od centralnih tema predstave je promjena, a produkcija kao da se trudila što manje toga promijeniti.

  Scenografija (Vedran Družina) je praktično mobilna i geometrijska, sačinjena od drvenih konstrukcija koje se raspoređuju i grupiraju po sceni, čineći da glumci dinamično funkcioniraju i kao scenski radnici.

  

  Budući da se radi o ZKM-ovom Učilištu, teško je zamjeriti ono što bi se profesionalcima možda moglo, ali svejedno bi u radu na ulogama izvođačima trebalo skretati pažnju na previše istih gestikulacija i monotonost infleksija kod različitih glumaca, koji imaju nimalo zahvalan zadatak da tumače glumce koji tumače tinejdžerski kolektiv koji tumači različita lica odraslih. O pitanjima razrađenosti karaktera, glasa, ali također i zanimljivoj pojavi da su familija i škvadra prvo Zagrepčani, a onda ničim konkretnim izazvani postaju nepogrešivi, pa i hiperkorigirani govornici standardnog jezika (koji djeluje posebno zbunjujuće kada se koristi u afektu, onda kada ljudi obično gube kontrolu nad vlastitim izražavanjem) također ne bi bilo loše promišljati.

  Uz ponešto praznog hoda zapravo je najveći problem to što vrlo talentirani i entuzijastični mladi glumci-pjevači ne kanaliziraju nikoga osim sebe samih. Oni bi trebali biti međugeneracijska veza, u čemu je šarm ove predstave, tako radosno izvučene iz naftalina, no načelno univerzalni problemi koji se prikazuju kao da više nisu ničiji problemi. Očito je potrebno preispitati suvremene odnose između djece i roditelja, između generacija koje su nečije mame i tate, bake i djedovi, tete i stričevi, ali i između individualnih iskustava. Bez takvog preispitivanja predstava je još jedna relikvija davnih vremena u kojima je uživala popularnost, ali to je prošlost u koju se nije moguće vratiti i u koju se kazalište kao medij zapravo nikada ni ne vraća.

  Fleksibilne i kontinuirane glumačke transformacije trebale bi biti najzanimljivije, ali na tome kao da se najmanje inzistiralo. Umjesto da lica izazovu poistovjećivanje, kako predstava pretendira, postaje upitno koliko se ta povezanost uspijeva ostvariti. Između songova malo je scenskog događanja, te se stvara predodžba fragmentiranog kontinuiteta koji se sastoji od songova i odmora od istih. Muzički je predstava presjek jednog doba, ere rock-mjuzikla. Bend (Luka Kramar/ Šimun Šušak na gitari, Antonio Deltin/Nika Pisk na basu, Jan Diklić/Rita Budak na bubnjevima, Andrej Rukavina/Matija Marinić na klavijaturama i Juran Oharek na harmonici) je besprijekorno uvježban. Koreografije (Marija Bitunjac) su primjerene i plesne, ali ponegdje i zamorno formacijski jednolične.

  

  Mladi ansambl je entuzijastičan i uigran, ali zbog svega već navedenog, mjestimično pristupom površan. Filip Bielen karizmatično je Dijete, a Luna Culjak šarmantna Borka. Pa ipak, nevjerojatnom ekspresivnošću i svjesnom kontrolom od ostatka ansambla odskače Vida Tunguz (Teta), što je odlično za nju, ali u globalu ne baš sjajno za sve ostale, koji ne uspijevaju pratiti njezinu energetsku razinu, kao ni kontinuitet fokusa.

  Sve u svemu, radi se o predstavi koja bi očito voljela biti aktualna, ali uporno se priklanja staroj slavi iz vremena u koje više ne pristaje – što zbog novih tehnologija, što zbog nekih neizbježno novih klinaca, koji se silno trude reprezentirati perspektive i iskustva s kojima gotovo da više nemaju izravnog doticaja.

  © Marta Brkljačić, KAZALIŠTE.hr, 16. siječnja 2026.

  Redatelji: Ivan Đuričić, Mario Mirković, Grozdana Lajić Horvat
  Dramaturg: Marin Lisjak
  Scenograf: Vedran Družina
  Kostimografkinja: Marta Žegura
  Koreografkinja: Marija Bitunjac
  Oblikovatelj svjetla: Aleksandar Čavlek
  Oblikovatelj tona: Mario Domazet
  Voditelj benda: Aleksandar Vešić
  Glazbeni suradnik: Milorad Stranić
  Inspicijentica: Dina Ekštajn
  Fotograf: Marko Ercegović
  Grafički oblikovatelj: Antonio Dolić

  Glume:

  Familija:
  Dijete: Filip Bielen, Jan Nikola Baš
  Borka: Marina Mirković, Luna Culjak
  Mama: Ana Paula Divić, Dori Sušanj
  Tata: Bruno Mašić, Noa Klarić
  Teta: Vida Tunguz, Veronika Moćan
  Ujak: Karlo Bender, Rafael Ahmetašević
  Baka: Ena Šojat, Petra Novalija
  Djed: Marin Radilović, Tomislav Rumbak

  Škvadra:
  Vanja: Ana Ugrina, Elena Čičak
  Dunda: Marijeta Ugrina, Lea Mezdjić
  Krešo: Dino Nikolić, Jakov Novokmet
  Leona: Tia Bistrović – Darvaš, Tamara Šišak
  Sara: Eva Markulin, Lucija Parunov
  Tea: Irena Iveković, Franka Marović
  Igor: Luka Janković, Teo Marjanović
  Mislav: Juran Oharek, Tin Boršić

  Bend:
  Gitara: Luka Kramar, Šimun Šušak
  Bas: Antonio Deltin, Nika Pisk
  Bubanj: Jan Diklić, Rita Budak,
  Klavijature: Andrej Rukavina, Matija Marinić
  Harmonika: Juran Oharek

Piše: