Bespoštedna satira zabluda i fiksacija suvremenog društva

Satiričko kazalište Kerempuh: K. Mladenović, D. Delbianco, M. Mikloušić i ansambl predstave, Smrt na dopustu, red. Kokan Mladenović

• 

  Predstava Smrt na dopustu, nastala prema romanu Kolebanje smrti portugalskog nobelovca Joséa Saramaga (u prijevodu Deana Trdaka), kolaborativna je uspješnica koju na Kerempuhovu pozornicu postavljaju redatelj Kokan Mladenović i dramaturginja Dora Delbianco koja je majstorski sažela zgusnuti jezik Saramagovog predloška.

  Prijelazi između govora i pjevanja, spoj fizičkog i klasičnog kazališta, brechtovski aparat, teatar apsurda, Smrt na rolama, grobari filozofi, autoironija, žanrovski pastiš, glumci kao scenski radnici, orkestar koji svira nevidljive instrumente i virtuozni, ali nevidljivi glazbenici koji uživo sudjeluju u predstavi... Sve se to, i mnogo više, može iskusiti u virtuoznoj Kerempuhovoj predstavi.

  Pravi instrumentalisti – Viktor Čižić (/Ana Krajnović) na klaviru i Franka Margeta na violončelu – zaklonjeni od izravnih pogleda publike muziciraju nadahnuto i uigrano. Između glumaca i svirača vlada veliko povjerenje, što igru čini besprijekornom. Svira se „Smrt i djevojka“, Schubertov gudački kvartet u a-molu (Der Tod und das Mädchen, 1824) nazvan po istoimenoj solo pjesmi čiji tematski materijal koristi, a koju je Schubert napisao 1817. Lied je nastao kao obrada istoimene pjesme Matthiasa Claudiusa, a govori o užasu, ali i utjesi koju donosi smrt. Tema Schubertove pjesme čini osnovu drugog stavka kvarteta. Borko Perić kao violončelist-solist koji hladnoj i neimpresioniranoj dirigentici izlaže svoju interpretaciju Smrti kao djevojke podastire nam najočitiji od brojnih autorefleksivnih slojeva predstave.

  

  Sjajna je i konceptualno zanimljiva upotreba niza scenografskih elemenata (Irena Kraljić), a posebno se razrađuje koncept sanduka: sanduk može biti mrtvački, ili za instrumente poput kose (instrumenta smrti) ili pak poput violončela (instrumenta najsličnijeg ljudskom glasu, veličine čovjeka); u njemu se skladišti scenska oprema, ali on svojim prilagodljivim i neutralnim oblikom lako može postati formativni dio scenografije, oko kojeg pleše glumačka imaginacija.

  Od niza kreativnih upotreba scenskog aparata, najdojmljiviji je onaj ujedno i najsuptilniji: konceptualna, interpretativna dualnost koja nikada ne miruje. Dvorana ili mrtvačnica? Pozornica ili govornica? Znanje ili moć? Ljubav ili smrt? Smrt ili djevojka? Spoznaja ili profit? Cilj ili sredstvo? Umjetnost ili ekonomija?...

  Uvijek i neraskidivo oboje.

  Predstavu karakteriziraju brehtovski intonirane disrupcije kakvima je Mladenović režijski sklon. Koriste se originalni songovi (Kokan Mladenović, Irena Popović Dragović), a glumačka obraćanja, posebno dijaloška, javna su obraćanja upućena publici, odnosno nekim javnim sferama, dok se glumci međusobno rijetko gledaju oči u oči (samo kada je u pitanju intimna interakcija, npr. smrti i umjetnika, umjetnika i dirigenta, ili umjetnika u dvorani).

  

  U interpretaciji Josipe Anković, Smrt je šarmantna kao Djevojka, a Djevojka sablasna kao Smrt. Ona je personifikacija umjetničke vizije u kojoj umjetnici koketiraju s pojmom smrti, istražuju ga, propituju i žele ga intimno upoznati, a ne na njemu profitirati. Jedna od temeljnih ideja Saramagovog romana je ideja smrti kao ekonomije: nikome od društvenih ili duhovnih vođa, ujedno i društvenih profitera, ne odgovara njezino povlačenje iz društva. Kao zdravstveni problem (fikcionalne, apstraktne, univerzalne) države dijagnosticira se sustav koji potiče smrt – i to svojim nemarom za ljude koji mu pripadaju.

  Predstava obiluje vizualno impozantnim i anti-realističkim rješenjima kakva kazalište posebno dobro podnosi (primjerice – vizual kardinala (Tarik Filipović) koji postaje doslovni nadčovjek, visoka i široka figura s masivnim zlatnim križem oko vrata koji je, paradoksalno, ujedno i izvor neumjerenosti i poroka).

  Smrt na dopustu također uspješno eksponira zablude i fiksacije suvremenog društva, kao i lokalne društvene boljke i opsesije. Tako se primjerice, duhovno propovijedani vječni život prevodi u fiziološku ideju „vječne mladosti“, a meditira se i na ideju „svete“ domovine, suvremene retorike koja obećava raj na zemlji, ali istovremeno sije mržnju i terorizira slabije.

  

  Nalazeći uporište u Saramagovom mitski, ali istovremeno nedvojbeno kritički intoniranom predlošku, Mladenović i ostatak autorskog kolektiva ne pozivaju na red nikoga osobno, ali uspijevaju ponuditi predstavu istovremeno dovoljno apstraktnu da bi uspostavila globalnu dinamiku, a dovoljno konkretnu da u njoj prepoznajemo lokalne aktere.

  U tri navrata odigrava se predstava u predstavi, po autoironičnom ključu „nacionalnog teatara“ koji se može gledati i kao mala povijest redateljskog kazališta, glumačke tehnike, ali i nacionalnog identiteta, od kojeg još navodno ostaje samo suvremeno i eksperimentalno, post-post-modernistički oblikovano nešto, u što malo tko doista može proniknuti. To je, dakako, samo igra.

  Iako neki vještije, a neki manje vješto raspoređuju omjer snage pjevačkog i govornog glasa, u Kerempuhovom ansamblu zapravo nema slabe karike (i zato mu treba ponuditi što više dobro postavljenih predstava). Osim već spomenutih Josipe Anković i Borka Perića koji nenametljivo dolaze do izražaja u sablasnom spoju romantične komedije i romantičarske tragedije, Hrvoje Kečkeš briljira kao obijesni Prijestolonasljednik, a posebno se istaknuo Filip Detelić u epizodnoj ulozi grobara, igrajući se konstrukcijom od stolaca kao i elokvencijom retoričkog apsurda, što je ujedno i jedno od najistaknutijih mjesta u dramskom tekstu.

  

  Značajna i vidljiva je generalna motivacija ansambla u održavanju ove predstave, koja je očito sjela u Kerempuh kao na zasluženo istaknuto mjesto. Nesputano se igrajući, Mladenović i glumci daju si oduška karikaturalnim upotrebama floskula, posebno onih koje se tiču vlastite profesije, ističući retoriku kojom caruju etikete isključivosti: nacionalni, a tek onda teatar (kao da nijedan drugi ne postoji) i naše, a tek onda društvo (kao da nijedno drugo ne postoji). Međutim, budući da se nigdje ništa izravno ne imenuje, već se samo vješto sugerira, takve floskule imaju dublji efekt, jer je s njima moguće polemizirati. One posredno tjeraju na preispitivanje pojmova „našeg“ i „nacionalnog“ i njihovih odnosa prema društvu u kojem živimo i stvaramo. Takve intervencije ne otkrivaju samo potencijalnu sljepoću za koegzistenciju s drugim, nego i navode na aktivno stvaranje vlastitog identiteta, upravo ovog „našeg“ i „nacionalnog“. Satira je najjači oblik društvene kritike, a Kerempuhu ona i pripada, istinski zabavljajući ne štedi sve ono što je trulo u nekom neimenovanom društvu, koje vrlo lako može postati i ono „naše“ i „nacionalno“.

  © Marta Brkljačić, KAZALIŠTE.hr, 15. siječnja 2026.

  Redatelj: Kokan Mladenović
  Dramaturginja: Dora Delbianco
  Autori adaptacije: Kokan Mladenović, Dora Delbianco, Mirta Mikloušić i ansambl predstave
  Autor tekstova pjesama: Kokan Mladenović
  Scenografkinja: Irena Kraljić
  Kostimografkinja: Marita Ćopo
  Scenski pokret: Pravdan Devlahović
  Autorica glazbe: Irena Popović Dragović
  Korepetitori: Viktor Čižić/Ana Krajnović (klavir)
  Oblikovatelj svjetla: Martin Šatović
  Suradnik za mađioničarske trikove: Domagoj Ivanković
  Asistentica redatelja: Mirta Mikloušić
  Asistentice dramaturginje:  Adela Kulenović
  Asistentica kostimografkinje: Katarina Božičević
  Inspicijentica: Lorena Matešić
  U predstavi uživo sudjeluju glazbenici Franka Margeta (violončelo) i Viktor Čižić/Ana Krajnović (klavir)
  Fotografije: Luka Dubroja
  Vizualno i grafičko oblikovanje: Studio Cuculić

  Igraju:
  Smrt – Josipa Anković
  Violončelist – Borko Perić
  Premijer – Vilim Matula
  Prijestolonasljednik – Hrvoje Kečkeš
  Kardinal, veleposlanik, glavni ravnatelj televizije – Tarik Filipović
  Glavna urednica, intendantica – Mia Begović
  Dirigentica, veleposlanica – Ines Bojanić
  Predstavnica maphije, ministrica informiranja i veza, ministrica turizma – Ana Maras Harmander
  Nova intendantica, ministrica zdravstva – Mirela Videk Hranjec
  Asistent glavne urednice, državni tajnik – Karlo Mlinar
  Grobar, veleposlanik – Filip Detelić

Piše: