Obiteljska komedija izgubljena u kaosu, uz iznimnu Ninu Violić

Kazalište Moruzgva: Filip Jurjević, Vanja Jovanović, Parazitska posla, red. Vanja Jovanović

• 

  Prema tekstu koji potpisuje u suautorstvu s Filipom Jurjevićem, Vanja Jovanović je pod producentskom palicom Kazališta Moruzgva u srpnju 2025. režirao „britku komediju o tom što se stvarno događa kad se obitelj opet nađe pod istim krovom” Parazitska posla. U Hrvatskom domu u Vukovaru gostovali su 19. prosinca.

  Priča, prema najavi, teče nekako ovako: „Povratak starije kćeri iz Njemačke trebao je biti kratak posjet, ali se dnevni boravak ubrzo pretvara u ring u kojem se izmjenjuju optužbe, pasivna agresija, sendviči, kriptovalute i jedno vrlo upitno ljubavno partnerstvo.

  Majka Ankica balansira između dviju kćeri koje se ne mogu dogovoriti ni oko jezika na kojem se svađaju, a stvari dodatno zakomplicira šarmantni gost koji možda nije ono za što se predstavlja. (…) Parazitska posla su komad pun duhovitih dijaloga, prepoznatljivih situacija i likova koji će vam istovremeno biti i smiješni i strašno poznati.”

  Glumci su najavljeni uz fanfare, kao da će uslijediti neki trijumfalan čin a ne ono što smo gledali: priča o beznadnoj svakodnevici i emocionalnoj praznini, gotovo bijedi antijunaka. Taj ironičan sraz s jedne strane lažne pompe, a s druge realnosti, trebao je, valjda, publici odmah razjasniti da je predstava komična i da će nam razotkriti iluziju o obitelji(ma).

  Polazište svega bio je tekst, no ovaj se dramaturški čini vrlo nedovršenim jer se oslanja na situacije osmišljene više poradi efekta negoli logike narativa i razvoja likova. Tekst ne zadržava dosljedno smjer apsurda ili namjerne stilizacije, nego je na granici između realizma i karikature, bez čvrstoga dramaturškog stava koji takav izbor opravdava. U takvom dramaturškom okviru i glumačka igra gubi jasno uporište, pa se nameće pitanje: kako postići da lik bude uvjerljiv a izvedba ne bude naporna, iritantna i usiljena? Glumačka rješenja uglavnom su funkcionirala kao korektiv teksta koji ne uspostavlja dovoljno uvjerljivu motivacijsku i emocionalnu logiku.

  Istodobno, dijalozi često tenzije pojačavaju naglo a ne postupno, iz situacije, zbog čega sve djeluje nategnuto, predvidljivo i neprirodno. Takav pristup ni glumcima ne otvara prostor za suptiln(ij)u igru, nego ih prisiljava na vanjske i prenaglašene reakcije. Iz toga se konteksta izdvaja organska i svježa Nina Violić, čija interpretacija mame Ankice djeluje promišljeno i živo jer se oslanja na unutrašnju logiku a ne na dramaturške viškove.

  Okosnica priče razvodnjena je nizom dramaturški neintegriranih tema: kriptovalute, društveni marketing, obiteljski odnosi, migracije, tajni identiteti, mali život u velikoj Europi... Zbog te se preopterećenosti i nejasnoga autorskog stava, koji je svemu trebao dati težinu, fokus raspršio. U kazalištu nema zabranjenih tema ako je mjera razumna, namjera jasna, a alati sadržajno i scenski opravdani.

  Prije nego se zastor kojega ni nema (ne) digne, publiku dočeka scenografski rukopis stalnoga Jovanovićeva suradnika Marija Tomaševića (potpisan i pod kostimografiju): prizor zapuštenoga stana koji je izgubio i estetiku i funkciju, ali i dostojanstvo doma, u kojem se privatnost obitelji, pokazat će se, ne skriva nego razotkriva do kraja. Donje je rublje razbacano na najnezamislivijim mjestima, odjeća i prazne kutije cipela na svakom su koraku i stvaraju dojam vječnoga nereda koji nije posljedica trenutačne krize (bezazlenoga lošega dana koji se može zalomiti i stabilnijim obiteljima) nego dugotrajnoga emocionalnog i egzistencijalnog zamora i zastoja. Vlažni i pljesnivi uglovi, oguljene tapete i dotrajali namještaj kao da materijaliziraju potisnute sukobe i neizgovorene frustracije ukućana. Plastične gajbe, najlonske vrećice i kojekakvi improvizirani detalji aludiraju na privremenost koja je postala trajno stanje – preživljavanje, a ne život koji pulsira.

  Umjetničke slike nalik onima koje su nekoć resile bombonijere sada ironično pokušavaju uljepšati dom, no zapravo samo naglašavaju ispraznost i privid.

  Estetski je i konceptualno Tomaševićeva zamisao bila pun pogodak, no na vukovarskoj su se pozornici glumci doslovce sudarali s namještajem, zaobilazeći ga i provlačeći se. Je li to bila svjesna odluka ili nepotrebna nuspojava prenatrpane i dramaturški ipak nefunkcionalne scenografije? Prostorna ograničenja trebaju diktirati smislen scenski ritam, napetost i ovdje biti metaforom obiteljskoga zagušenja, ali ne otežavati kretanje i činiti mizanscenu kaotičnom i nečitkom.

  Nemogućnost prirodnoga kretanja (ponekad i trčanja) dodatno je pojačavala dojam nervozne glume, koja ponovno ne proizlazi iz unutrašnje potrebe likova nego iz fizičke borbe s prostorom/scenografijom.

  U takvom prostoru i odjeća likova je produžetak stanja rasula i privida. Crveni svileni kućni ogrtač zebra/leopard uzorka podcrtava potrebu mame Ankice za kontrolom i lažnim osjećajem vitalnosti. Marita (Sanja Milardović), majka Hansa i Hrvatina, sa suprugom živi i radi u Njemačkoj, a njezin broken njemački jezik valjda treba biti dodatan izvor komike i simptom identitetske rascijepljenosti. Dio četverca su i 28-godišnja Zrinka (s vremena na vrijeme se pojavi s kastanjetama, bez pretjerano jasne funkcije i smisla) te Karlo Bernik kao Zrinkin renta-a-dečko Tim, koji na gitari svira flamenco. Taj glazbeni motiv ne gradi atmosferu niti kristalizira Timov karakter, nego više ima ulogu nametnute egzotičnosti i dodatno opterećuje ionako pretrpanu i nejasnu scensku strukturu.

  Nadalje, Timovo ponašanje prema svim članicama obitelji dramaturški je nejasno, osobito njegov drugi identitet, a crveno svjetlo i flamenco (koji gotovo stalno odzvanja u pozadini) je poput prijetnje. Simbolički i scenski prenaglašena i bez stvarne težine,  scena je kažnjavanja šminkanjem i rezanjem noktiju, kao i Timova stalna bučnost.

  Glazba Šimuna Matišića prisutna je tek fragmentarno, najčešće kao kratka zvučna intervencija između scena. Umjesto da ublaži ili strukturira rezove, ponekad kao da nespretno prekida scensku radnju.

  Kako se približava kraj, strka je intenzivnija, ali bez kontrole i dramaturškoga smisla. Kaosom kao da se pokušalo prikriti manjak idejne razrađenosti pa i banalnost pojedinih situacija, jer je često oslonjen samo na galamu i psovke. Da bi bio učinkovit, kaos mora biti precizno vođen, a ne bez osnove i iscrpljujuć. Pretjeranom uporabom grubih riječi i povišenih tonova pokušalo se podići intenzitet. Na sve to publika je reagirala s odmakom i oprezno i to tek kada je nastupio nezaustavljivi metež.

  

  Je li kraj na prosceniju u polumraku bila želja za kondenziranim i ozbiljnijim završetkom? No, taj nagli estetski i režijski zaokret nedovoljno je pripremljen u odnosu na sav prethodni kaos, pa je djelovao više kao izdvojen efekt nego kao organski zaključak.

  Unatoč ambicioznoj najavi i vizualno jasnoj scenografiji, Parazitska posla dramaturški i režijski neujednačena je predstava koja se gubi u prenaglašenom kaosu, tematskoj preopterećenosti i nedostatku jasne autorske misli. Jedinu istinski uvjerljivu i svježu točku čini precizna i motivirana gluma Nine Violić, a potencijal se predstave, nažalost, ne ostvaruje.
  
  © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 15. siječnja 2026.

Piše: