Svadbeni pir u atmosferi mračne tjeskobe

18. Baštinski dramski tekstovi na scenama zagrebačkih kazališta: Marin Držić, Skup, red. Marin Carić, HNK u Zagrebu, 1997., 1/3

  • Držićev Skup u režiji Marina Carića premijerno je odigran na Dubrovačkim ljetnim igrama 12. srpnja 1997., a 10. listopada iste godine u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Dubrovačka je premijera bila izvedena na Boškovićevoj poljani, na otvorenom prostoru, a zagrebačka na velikoj sceni najveće nacionalne kazališne kuće. Dubrovačka verzija bila je neminovno uspoređivana sa slavnom predstavom iz 1958. u režiji Koste Spaića, s Izetom Hajdarhodžićem u naslovnoj ulozi, koja je izvođena punih 14 godina u parku Muzičke škole u Dubrovniku (obnovljena je 1986.), postavši legendarnom izvedbom Dubrovačkih ljetnih igara u kojoj je briljirao glavni glumac. Svjestan toga, redatelj Marin Carić drugačije prilazi Držićevu djelu, potamnivši tonove komedije u priču o pohlepi, novcu i zavisti. U svom tekstu o Skupu u programskoj knjižici Carić naglašava kako će „…pokušati vratiti stvari na početak: na komediju koja se igra na (festivalskoj) gozbi, na improviziranoj pozornici pred uzvanicima današnjeg (kazališnog) pira“.

    Govori o teatralizaciji stvarnosti i o tome kako je danas (1997. godine) paradigma po kojoj Skup živi u parku Muzičke škole nemoguća u gradu koji je bio zasut granatama te kako treba reći da „ni svijet ni mi (Igre) nisu više iste“. Zajedno s dramaturgom Hrvojem Ivankovićem pronalazi ključna mjesta Držićevih razmišljanja o teatru u prolozima njegovih komedija „…što ih drže mitološka bića, vila u Grižuli, satir u Skupu, odnosno Negromant u Dundu Maroju“, naglašavajući kako za „…Držića teatar ne oponaša stvarnost, on je naprosto mjesto gdje se zbiva događaj zvan komedija“, zaključujući kako je teatar „…(jedna) stvarnost podignuta na potenciju intencionalne i u sebi reflektirane igre.“ Naime, u podnaslovu Skupa piše da je „komedija prikazana u Saba Gajčina na piru“ koji je za svoju svadbu naručio komediju od Marina Držića. Prolog govori glumac Stijepo, brat mladenke koji je kostimiran kao Satir, postavljajući okvir s dvostrukim ogledalom koje reflektira s jedne strane karakteristično povezivanje renesanse s klasičnim uzorima, u ovom slučaju s Plautom, a s druge sliku tadašnjega grada Dubrovnika.

    U svom članku Vizure Držićeva Skupa  (Hrvatsko slovo) povodom predstava zagrebačkog HNK u Dubrovniku i Zagrebu, Mira Muhoberac izdvaja odluku Marina Carića sa suradnicima da „dubrovački svadbeni pir ima konavosko okruženje s folklornim ansamblom Linđo, uz smještanje predstave na oslikanu pozornicu na Boškovićevoj poljani, dok je u zagrebačkoj verziji prisutan svadbeni okvir u kojem scenograf Željko Zorica u zatvorenoj pozornici scenografski naznačuje otvoreni prostor.“ U daljnjoj analizi predstave naglašava kako ova verzija Držićeve komedije „…slično kao i ona Gavellina u Hrvatskom narodnom kazalištu 1950. s Josipom Petričićem u naslovnoj ulozi (prema Mrkšićevu zapisu) ostavlja osjećaj mračne tjeskobe.“

    Davor Mojaš piše u Glasu Slavonije o dubrovačkoj predstavi i o tome kako je Skup u viđenju Marina Carića i suradnika (Željko Zorica scenograf, Diana Kosec-Bourek kostimograf, Davor Rocco skladatelj) u osnovi slijedio podnaslov o svadbenom piru, „pa otuda i ostvarena predstava koja tako u cijelosti slijedi odabrane sastavnice i ne nudi dodatne, ali, čini se, nužne svoje unutarnje razloge za festivalski dubrovački ugođaj.“ O Žarku Potočnjaku koji je igrao naslovnu ulogu kazuje kako je doista to bio njegov glumački izazov karijere koji je rezultirao zamjetnim uspjehom. Od ostalih glumačkih kreacija izdvaja uloge Dobre Marije Kohn i Grube Nataše Dangubić, dok je muški dio ansambla (Zvonimir Zoričić, Ivan Katić, Ivan Brkić, Alen Šalinović, Vedran Mlikota i Mladen) „uredno ostvario svoje glumačke zadatke“, uz Đuru Utješanovića koji je igrao žensku ulogu Varive izazivajući dodatni smijeh uz Darka Ćurdu kao dostojanstvenog satira, odnosno ceremonijal-majstora.

    Pročitajte sljedeći nastavak...

    ©Snja Ivić, KAZALIŠTE.hr, 1. prosinca 2025.

    Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija